Vjetar nikada nije ovako ježio moju kožu

U padajucem nizu

16.03.2017.

Zilet sa krilima leptira




Vidis djete sto na putu stoji
sto u svakoj osobi
koja ga ne primjeti trazi nekoga
pogledaj ga dobro
njegove snove o svjetu koji ga primjecuje
oslusni njegovo disanje
hroptaje za srecom
i srce
ciji topot doziva strahote
pogledaj prazninu u ocima
necujni jecaj na suhim usnama
drhtave rucice
klecave noge
dobro ga pogledaj
jer to bice
ta
nepokretna statua sa zivucim srcem
nekoc
bijah
ja.

12.03.2017.

Samo kada odem, vode ce se razbistriti




Pored imena prefiksi mogu da stoje
ta slova koja drugi postave
da definisu postojanje jednog bica
njegov momenat u vjecnosti.

..ako stojimo na pocetku i na kraju
zar skoncati mozemo?..

Ne mogu da se vise djelim
izmedju onoga sto volim i zidina koje domom zovem
i one koja me preko ekrana gleda ocima rasplakanog djeteta
moram samoga sebe ponijeti na plecima.

..ako jedan osmjeh razbija oblake
koliko suza oluju tvori?..

Dlanovi se znoje
visim na tvojim usnama
sakama crvsto drzim ove rijeci
tvoj dah ce magliti moje zjenice.

Ispod ce vode da teku
konacno ociscene od moga prisustva
sobe osvjetljene
frizideri puni i racuni placeni.

Lakane cipele nemaju vise lokve
da u njih upadaju
niti kisele kise da hrane povrce u bascama
niti smog da pritisce pluca.

Ja imam dlanove koje zgrijati treba
kose koje se pomilovati moraju
oci koje gledati zelim
dok jos gledati mogu.

17.02.2017.

Ime




Kako se zvao?
Rijeci sumanutih staratelja
savijeni nad nemocnu priliku
njega su u crninu prelili
bijelo iz njega istjerali
na staze ravne ga poslali
da krivine i raskrsca gradi.

Ko je on?
On je onaj koji je
mokrio po trubama
sa zidova Jerihona
smijao se glasno
dok se trubacima kasljalo.

Rascjep u umovima neumirenih
strah u umovima nesigurnih
on je postojanje dvosmislenosti
jednostavnost kompleksnosti
ljubicasta boja koja plovi naftom.

On je skrabotina na papiru koja ce umjetnost postati
vrisak nekoc, koji ce se u muziku pretvoriti
nada osudjenima
osuda nadredjenima.

On ce biti spodoba koja ce skovati cavle
da zapecati nase kovcege.

07.02.2017.

Leming




Sklisko je
pazi da ne padnes
jer onaj koji je pao ovdje
nikada ustao nije.

Sapleteni o vlastite komplekse
misli uprte na druge spodobe
sa kojima ove uboge ulice djele
bez razuma, trenutci primitivne spontanosti
koji bole one koji se sa njihovim jezicima bore.

Sklisko je
sa ovih klizavih dlanova
lako je sletiti
a tesko se sagnuti i podici one koji su pali
jer ledja su bolna i tesko se sagnuti.

Sabijeni u vlastite uglove
sa mislima o skokovima sa visina
prizivaju tudje nesrece
jer se sa svojima izboriti ne mogu
"Lakse je padati, ako padam sa jos nekim".

Sklisko je
ali kada i posljednji sa dlanova sleti
kada na njima niko ne ostane
sasusice se i uvenuti
kao list
kao grana
kao covjek koji je nekoc mislio
da je dovoljno biti miran, da ce sve doci na svoje
a doslo nista nije.


Stariji postovi

Vjetar nikada nije ovako ježio moju kožu


Izdatih karata
5980

Powered by Blogger.ba