Vjetar nikada nije ovako ježio moju kožu

U padajucem nizu

23.04.2017.

Moli za mjesecinu, jer propuh ti svijece gasi.




Ne mozes nazad
svakim korakom koji nacinis
zidovi se za ledjima uzdizu
svaki visociji od prethodnog
svaki deblji od prethodnog.

I da mozes, zar bi htjela?
Tamo su skeleti proslosti
poneki smijesak i more suza
grimase onih koje si drzala blizu
stisnutih saka zure u tebe
lijeva koja je ukrala smijeh
desna koja odbija da ga pokloni.

Tvoje su ruke odavno otvorene
sto se pokloniti moglo to si dala
prazna ljustura sa srcem poput suhe sljive stoji
prazne oci, napuklih zjenica i ugasenih svjetala
svakako nista vrijedno gledale nisu.

Svaki zid
blagoslov je za tebe
ono sto je pred tobom
ravan put bijase
idi njime.
Ne osvrci se.
Iza tebe niko ostao nije.

Samo mrak.

21.04.2017.

Nalazenje




Pruzila je ruke
njena krila nacinjena od celika
nisu joj dopustali da pridje blize
klizavi, blatnjavi pod je vukao nazad
dok su drhtavi prsti molili da ih neko uhvati.

Otvorena usta pokusavaju ispustiti krik
tanka nit kisika i tisina vasione
niko, ne postoji niko da uhvati dlanove
i sacuva tijelo od ambisa.

Pod njom alge boje jezero zelenom
mirna povrsina priziva njeno tijelo
ona uranja tiho, jezero zatreperi.

U njem usne u osmijeh razvuce
rasiri ruke i zagrli dno.

Jezero se njenim imenom zvalo.

13.04.2017.

Stanice




Nemir
kroz ove prozore samo beton i neobradjena zemlja mirise
resetke plavih boja i zujanje racunara
pjev ptica za usi hodajuce gomile mesa.

Treperenje vode sa slavine
slapovi za oci umornoga lica
sto zastorima od smijeha ljutite bore krije.
Ne postoji umor, samo sjecanje na mir...tisinu.

Dugi koraci i udarci cipela po drvenom podu
lagani kas lipicanera u polju ogradjenom bijelom ogradom
slika za uramiti, za pogledati kada se oci umore od plavih zidova
a ruke otrnu od tastature i mirisa duhana iz pepeljare.

Sati gmizu poput puzeva na samrti
vrijeme je patetican razlog za zurbu
evo, vidis i sam
ne prolazi.

Zvuk telefona kao budilnik u samici
trza iz slatkog polusna i napominje
''rutina je svetinja, rutina je svetinja''
dok preostali lesevi poslusno klimaju glavama.

Jos jedna stanica do kraja
otvorena vrata na koja mnogi udju
a malo ko izadje
ubijedjeni kako ce voznja biti udobna.

Dok dodju do kraja
malo ce ko ostati
da opise
sta je to bilo na zadnjoj stanici.

04.04.2017.

Na svijetlu se lice vidi, u tami dodir osjeca.




Ne znam
ne poznam ovaj osjecaj
treperim na vjetru kao list
koji samo sto se sa grane ne otkaci.

Ne mogu se definisati
a drugi, oko mene
vec odavno sve o meni znaju
otvorena, procitana, zatvorena i u prasinu zgurana knjiga.

Tako jednostavan
za sviju
osim za samoga sebe.
Samom sebi nepremostiva planina.

Nadvijaju se lijeske nad moju glavu
slute tihim sumovima da tlo po kom koracam
zeli da me licno upozna
za strah ne pitaju, jer...samo se glupima strah otima iz ociju.

Moje oci?
U njima je svjetlo ugasila posljednja
od silnih udaraca po prekidacu sijalica je napukla
svjetlo na kraju ovoga tunela odavno ne postoji.

Valjda, kada se svjetlo upali
kada se sijalica zamjeni i oci zasvijetle
valjda cu tada upoznati bice
koje me u svojim koznim vrecama nosi.









Stariji postovi

Vjetar nikada nije ovako ježio moju kožu


Izdatih karata
6327

Powered by Blogger.ba