Vjetar nikada nije ovako ježio moju kožu

U padajucem nizu

24.08.2017.

1




Svaki razbijeni komad stakla
u prvobitni oblik vratiti moram
bez
mnogo posjekotina
oprezno
polako.

Ovaj komad stakla koji u rukama drzim
previse je ostar
previse je delikatan
sa njim
oprezno postupati moram.

**

Jutra postaju hladnija
na cestama se rijetka vozila mimoilaze
vozaci uspavani u svojoj rutini
put je isti
pocetna i krajnja tacka su iste
proces je isti
svaki dan.

Jutra postaju mracnija
dan je kraci
zvijezde na nebu trepere duze
svakog dana.

Uskoro
trebace toplija odjeca
klima u autu cesce upaljena
uskoro...
uskoro
uskoro, vracam jos jedan odlomljeni komad stakla
na vazu koja moju dusu drzi.

28.07.2017.

Otvara se




Ovo sto unutra raste
sto se zlom vanjstine hrani
uzima svoj danak
na oci, crni zastor stavlja.

Hrane ga oni
koji crven sa ruza skidaju
bijele oblake crnima cine
za uzdama bijesne zvijeri vode.

Isti oni
koji Stvoritelju svih stvari
raznorazna imena daju
da povoda za probadanjem srce imaju.

Za ovo
sto unutra godinama raste
niko nije dovoljno veliki zatvor sagradio
niti kakav stih napisao.

Otvara se.

14.07.2017.

Sjaj




Ispred betonskih mrtvacnica
gdje lesevi razmisljaju o zivotu
gdje im se sjene sjedinjuju u jednog monstruma
dvije su se prilike u jednu stopile.

Smrvljeno sunce u njihovim ocima
zatvorene da sjene o cemu sanjati imaju
i cvorovi njihovih ruku
da ih sjene razdvojiti ne mogu.

Cutke se provlace kroz mracne iglene usi
zagledani u treperave zjenice
nasmijani u svom ludilu
ludi u sreci koja u sakama drze.

Neshvatljivo drugima
to bice ulicama hodi
sapire decenijsku prljavstinu sa zidova
umiva krovove koji tudje suze skrivaju.

Tako jednostavni sebi
tako strani drugima
nerazdvojna masa emocija
nezaustavljivi korak asfaltnim rijekama.

Gdje se kraj nazire
mjesto na kom zatvore oci
ono smrvljeno sunce ce se na nebo uputiti
da svjetli sjajnije nego smijesak novorodjenceta.

12.07.2017.

U desno (ta ruka dopire dalje)




Otputovao sam u sutrasnjicu
da iz nje isisem tugu
pa se vratio nazad u snove
da se nasmijan probudim.

Svijet je otisao u lijevo
mracniji je od ponoci
ali slova sljaste sjajnije od Zeusovih munja
svijetle na nebu kao zrake zatamljenog sunca.

Treptaj nade
u rukama koje pisu
od brasnastih slova hljeb prave
da srece gladni imaju sta da jedu.

Jer kada nebo pocne ljubiti pakao
toranj ce da nikne iz tla
sa najviseg prozora siva ce kosa na tlo pasti
ne nadaj se, gore Zlatokose nema.


Stariji postovi

Vjetar nikada nije ovako ježio moju kožu


Izdatih karata
8036

Powered by Blogger.ba