Vjetar nikada nije ovako ježio moju kožu

U padajucem nizu

22.01.2017.

Svijetovima kroz dane





Iznad krevetica stoji covjek
prodaje djeci lizala sa ukusom propale buducnosti.
Gnijezda se raspadaju pod izmetom roditelja
neizlezena jaja padaju na glave buntovnika
koji odbijaju nositi zastitne sljemove.

Nikakav narodni lijek ne lijeci izrasline na sakama
koje otimaju ono sto njima ne pripada
stavljaju u svoje djepove
dok zazivaju bogove
nasmijanih lica sa plakata na oljustenim fasadama.

Oci koje gledaju odrastanje u ogledalu
cekaju da ga zagrle sa ledja i sapnu na uho
kako ce biti dobro
docekaju sjene koje poprimaju oblik nocnih mora
ravnih ociju promatraju tvoju usnu skoljku
i na usi govore nerazgovjetne rijeci koje zovu na lose.

Nade se otapaju poput snijega
momci se zakopavaju ispod metala svojih vozila
djevojke sirokih ruku docekuju onoga
koji plete mreze sa njihovim nogama
i cupa srca iz grudi da se ima cime hraniti.

Crtezi se mjenjaju iza njegovih ledja
svaki dan druga slika
od sunca do mjeseca
od svjetlosti do mraka
nadrogirani minotaur koji je zaboravio
u kom je hodniku ostavio pocupna srca.

Moralni kompas razbijen pod nogama pijanih maloljetnika
koji skacuci prema treperecim svjetlima sarenih soba
prizivaju brze sazrijevanje i brzi let ka suncu.

Ikar se spusta ka njima
pokazuje krila nepismenoj gomili
da bi oni u njemu Isusa vidjeli
i u ekstazi zatvorili oci.

Ikar je zaplakao.

15.01.2017.

Dom




Poput vriska
zatrpanog ispod snijega
svakim korakom utabaniji
jedva da ce ga iko cuti,
lezi nada
nepokolebana godinama
davljena i utapana u jezerima suza
nikada ugusena
nikada udavljena.

Poput koraka po dubokom snijegu
teskog hoda i umornih stopala
ta nada koraca uporno
znajuci da na kraju topli dom
plamen u peci i mirisni cajevi
cekaju.

Kada skine rukavice i pusti kozi da prodise
osjetice olaksanje
ispustiti teret iz pluca
udahnuti toplotu doma
i njenih ruku zagrljaj.

26.12.2016.

Kestenje




Cujem je kako zove
tihi glas slaze slova u moje ime
glasnice ga salju do mojih usiju
osmjehnem se gledajuci u pod.

Mirise na kestenje
dok se naslanja na moja ledja
dahom govori sto rijecima ne zna
sve je tako novo, tako lijepo.

Nanosi kremu na moje ruke
"Suhe su".
Suhim rukama se ne miluje
suhe ruke bole.

Crtam liniju preko njenog cela
niz nos, preko usana, do vrata
na njemu obiljezavam mjesto spajanja
i prislanjam usne.

Zaboravi covjek osjecaj pripadanja
ceznju i zelju prosivenu oprezom i strahom
''Ovo ne moze biti san, niti na lose mirise''.
Samo neka ne zavrsi, tisina je predugo drzala maglu na ocima.

Neka kestenje mirise
neka me mjenja boja njenih ociju
neka me oblikuje u ono sto sam zaboravio biti
bice koje grli, voli, osjeca i dise, ljubav.

12.12.2016.

Iluzije




Tjera te na vrisak
trenutak prije nego se sapletes o pertlu
za koju nisi ni znao da je odvezana
i udaris u tlo sadasnjosti.

Sagledavas proslost
svaki tren, momenat koji si cuvao
uzdizao na planine vlastitoga uspjeha
da bi na kraju otvorio oci, prepadnut.

Sve je iluzija
svaki obris lica preko puta mene je
u ovom umu oblikovan, prolazan i nevazan
samo treptaj.

Mi?
Kao i treptaj oka
onima koji nisu obracali paznju
MI nismo ni postojali.

Bili smo samo oni koji su jedni drugima
krila krpili dok je bilo potrebe za tim
kada smo krila rasirili
sunce nam je postalo nova ljubav.

Poletjeli smo
graditi kule na oblacima
ne misleci da se oblaci mogu razici.
Iluzija. Nista vise od toga.


Stariji postovi

Vjetar nikada nije ovako ježio moju kožu


Izdatih karata
5330

Powered by Blogger.ba