Vjetar nikada nije ovako ježio moju kožu

U padajucem nizu

14.07.2017.

Sjaj




Ispred betonskih mrtvacnica
gdje lesevi razmisljaju o zivotu
gdje im se sjene sjedinjuju u jednog monstruma
dvije su se prilike u jednu stopile.

Smrvljeno sunce u njihovim ocima
zatvorene da sjene o cemu sanjati imaju
i cvorovi njihovih ruku
da ih sjene razdvojiti ne mogu.

Cutke se provlace kroz mracne iglene usi
zagledani u treperave zjenice
nasmijani u svom ludilu
ludi u sreci koja u sakama drze.

Neshvatljivo drugima
to bice ulicama hodi
sapire decenijsku prljavstinu sa zidova
umiva krovove koji tudje suze skrivaju.

Tako jednostavni sebi
tako strani drugima
nerazdvojna masa emocija
nezaustavljivi korak asfaltnim rijekama.

Gdje se kraj nazire
mjesto na kom zatvore oci
ono smrvljeno sunce ce se na nebo uputiti
da svjetli sjajnije nego smijesak novorodjenceta.

12.07.2017.

U desno (ta ruka dopire dalje)




Otputovao sam u sutrasnjicu
da iz nje isisem tugu
pa se vratio nazad u snove
da se nasmijan probudim.

Svijet je otisao u lijevo
mracniji je od ponoci
ali slova sljaste sjajnije od Zeusovih munja
svijetle na nebu kao zrake zatamljenog sunca.

Treptaj nade
u rukama koje pisu
od brasnastih slova hljeb prave
da srece gladni imaju sta da jedu.

Jer kada nebo pocne ljubiti pakao
toranj ce da nikne iz tla
sa najviseg prozora siva ce kosa na tlo pasti
ne nadaj se, gore Zlatokose nema.

09.07.2017.

Kritika (i tisina koja slijedi)




Potrebna je lakrdija
da stavi tacku na ovu pricu
potpise se i pljune na kovertu
zalijepi je i posalje onome ko ce se na sve to nasmijati.

Svakako se sve ispricalo
rijeci su na vrteski
pitanje je trena kada cemo ih ponoviti
nista novo
nista skriveno
nista u ocima
na usnama procitane knjige.

Dosadjujes mi
svakim danom gledam kako se zid crni iza tvojih ledja
brsljen koji te prekriva
i u isti zid ugradjuje.

Tvoje postojanje za mene postaje poput kisika
disem te
ali na tebe paznju ne obracam
u svoj tvojoj postojanosti
tvoja providnost je najocitija.

Zao mi je
moje rijeci mogu iskazati ravnodusnost
koju osjecam prema tebi
ali ne postoje rijeci, slova u svim jezicima ovog svijeta
kojima mogu iskazati mrznju i gadjenje
prema bicu koje ove rijeci sklapa
u spomenik vlastitog nezadovoljstva.

08.07.2017.

Ponos ostaje da sve to sapere




Samo sapat
u magli.

Poslije udarca vratima
zvuka zakljucavanja brave
prislanjanja cela na ivicu vrata
i stavljanja kljuvceva u dzep.

Samo sapat.

Nakon poneke grube rijeci
pritiska dugmeta za poziv lifta
udaraca visoke pete o metal
i klizanja vrata.

Samo...
tisina
svih rijeci koje su presutili
jer su ponos pred oci stavili
rekli sto ponosni misli
usutili kada se ponosni povukao.

Samo sapat
u magli
kada izadje iz lifta i zakoraci van
kada otvori balkon i zakoraci van

kada dugim i brzim korakom krene ka autu
kada brzinom vjetra krene ka njoj

tupi udarac
spojeni zauvijek
u jednom zvuku
u jednom trenu
pogledi ce se susresti
i shvatiti da je ponos bio taj
koji je njega gurnuo sa balkona
koji je njenom koraku davao brzinu
jer se stidio
sto je maloprije
pred njihove oci stao.

Samo sapat
u magli ce da ostane
kada je crveno plava svijetla
pocnu presjecati.


Stariji postovi

Vjetar nikada nije ovako ježio moju kožu


Izdatih karata
7574

Powered by Blogger.ba