Milion slika u njenim ocima

Nikada nisam znao
sta reci u pravom momentu
rijeci krenu ali se sapletu o jezik i padnu na tlo
prazne, nebitne, necujne.

Ni sada
ne znam kako da je opisem
da oblikujem njeno bice u stihu
da mu dam formu, lice i nalicje.

Silueta djevojke
kojoj ne znam ime
kao glina ceka da je izvajam u pjesmu
i stavim na pijadestal stranice.

Ali ne znam kako
nasmijace se na pokusaje
odmahnuti rukom na pokusaje
udahnuti ponos i isceznuti u izmaglici jucerasnjeg dana.

Ostaje praznina na papiru
rijeci nenapisane
glina neizvajana
osmijeh neopjevan
samo izmaglica
u kojoj je njena silueta
davala poeziji smisao
a drugim muzama suze na oci.

Ona je…
…bijela golubica za vrane
pahulja snijega za trun pepela
miris ruze za smrad trulezi
ljubav za mene.

solakhov
The problem with tragedy is that it only shows the collapse and ignores all the slight teeterings of life. Classical tragedies, for the sake of unity, explained only little - just enough to understand the great destruction, born from a single action, ignorant to histories of suffering. Conscience made its way into Shakespeare but even then tragedy was on the heels of success, and the downfall always came, as if by a rule, when only the current reached a head.

3 komentara

Komentariši