Nikada nisam znao
sta reci u pravom momentu
rijeci krenu ali se sapletu o jezik i padnu na tlo
prazne, nebitne, necujne.
Ni sada
ne znam kako da je opisem
da oblikujem njeno bice u stihu
da mu dam formu, lice i nalicje.
Silueta djevojke
kojoj ne znam ime
kao glina ceka da je izvajam u pjesmu
i stavim na pijadestal stranice.
Ali ne znam kako
nasmijace se na pokusaje
odmahnuti rukom na pokusaje
udahnuti ponos i isceznuti u izmaglici jucerasnjeg dana.
Ostaje praznina na papiru
rijeci nenapisane
glina neizvajana
osmijeh neopjevan
samo izmaglica
u kojoj je njena silueta
davala poeziji smisao
a drugim muzama suze na oci.
Ona je…
…bijela golubica za vrane
pahulja snijega za trun pepela
miris ruze za smrad trulezi
ljubav za mene.
Kako volim tvoje pisanje. 😀
🙂 divnooooo!
Hvala dell 😀
‘nam i ja kad se potrudim 😛 Nego sta je Raza rastezala danas? 🙂