Ponos ostaje da sve to sapere

Samo sapat
u magli.

Poslije udarca vratima
zvuka zakljucavanja brave
prislanjanja cela na ivicu vrata
i stavljanja kljuvceva u dzep.

Samo sapat.

Nakon poneke grube rijeci
pritiska dugmeta za poziv lifta
udaraca visoke pete o metal
i klizanja vrata.

Samo…
tisina
svih rijeci koje su presutili
jer su ponos pred oci stavili
rekli sto ponosni misli
usutili kada se ponosni povukao.

Samo sapat
u magli
kada izadje iz lifta i zakoraci van
kada otvori balkon i zakoraci van

kada dugim i brzim korakom krene ka autu
kada brzinom vjetra krene ka njoj

tupi udarac
spojeni zauvijek
u jednom zvuku
u jednom trenu
pogledi ce se susresti
i shvatiti da je ponos bio taj
koji je njega gurnuo sa balkona
koji je njenom koraku davao brzinu
jer se stidio
sto je maloprije
pred njihove oci stao.

Samo sapat
u magli ce da ostane
kada je crveno plava svijetla
pocnu presjecati.

solakhov
The problem with tragedy is that it only shows the collapse and ignores all the slight teeterings of life. Classical tragedies, for the sake of unity, explained only little - just enough to understand the great destruction, born from a single action, ignorant to histories of suffering. Conscience made its way into Shakespeare but even then tragedy was on the heels of success, and the downfall always came, as if by a rule, when only the current reached a head.

Komentariši