Kritika (i tisina koja slijedi)

Potrebna je lakrdija
da stavi tacku na ovu pricu
potpise se i pljune na kovertu
zalijepi je i posalje onome ko ce se na sve to nasmijati.

Svakako se sve ispricalo
rijeci su na vrteski
pitanje je trena kada cemo ih ponoviti
nista novo
nista skriveno
nista u ocima
na usnama procitane knjige.

Dosadjujes mi
svakim danom gledam kako se zid crni iza tvojih ledja
brsljen koji te prekriva
i u isti zid ugradjuje.

Tvoje postojanje za mene postaje poput kisika
disem te
ali na tebe paznju ne obracam
u svoj tvojoj postojanosti
tvoja providnost je najocitija.

Zao mi je
moje rijeci mogu iskazati ravnodusnost
koju osjecam prema tebi
ali ne postoje rijeci, slova u svim jezicima ovog svijeta
kojima mogu iskazati mrznju i gadjenje
prema bicu koje ove rijeci sklapa
u spomenik vlastitog nezadovoljstva.

solakhov
The problem with tragedy is that it only shows the collapse and ignores all the slight teeterings of life. Classical tragedies, for the sake of unity, explained only little - just enough to understand the great destruction, born from a single action, ignorant to histories of suffering. Conscience made its way into Shakespeare but even then tragedy was on the heels of success, and the downfall always came, as if by a rule, when only the current reached a head.

Komentariši